Prsten Jedan od Ante i Mede - putopis iz Malunga, dio prvi

U ljeto 2018. dobio sam stipendiju od Švedskog instituta za ljetnu školu u Malungu. Bio sam tamo mjesec dana skupa s četrdesetak drugih studenata iz raznih zemalja.

Išli smo na izlete, čitali knjige, imali radionice i prije svega učili švedski. Slijede tri kratke (nadam se i šaljive) pripovijesti najzanimljivijih mi zgoda iz tog boravka u Švedskoj. 

Posjet jezeru 

Jednom prilikom odveli su nas do jezera. Činilo se veličine Bračkog kanala koji dominira pogledom iz rodnog Omiša. Ovdje su dalmatinske borove i makiju zamijenile guste šume jasena, lipe i breze koje izviru iz postelje od guste mahovine.

Zagledavši se u srebrnu vodu jezera, nisam ni primijetio da su drugi već bili u kanuima na putu do obzora. Za ovakav kanu potrebno je dvoje, a jedina osoba voljna odvažiti se na jezero bio je Nikita, krupni Rus sa studija međunarodnih odnosa.

Za razliku od stereotipnih Rusa, ovaj nije pio alkohol. Trebao sam odmah po tome uvidjeti da je nešto sumnjivo s njim. Velikom mukom navukli smo pigmejske prsluke (ni sȃm nisam bio daleko od Rusove kilaže), porinuli kanu u plićak i nespretno uskočili u nj – ja straga, plavokosi istočni Slaven sprijeda.

Bio sam spreman za veslanje, ipak sam u teretani vježbao na ergometru. Kretali smo se sporo, unatoč mojim naporima veslača na galiji. Nakon dugih 5 metara plovidbe primijetio sam da Rusovo veslo zapravo ne vesla, već gladi površinu vode kao roditelji koji miluju bebino tjeme.

Kanu se počeo ljuljati. Ako nastavimo, završit ćemo u vodi. Na sreću, mobitel i novčanik ostavio sam u torbi na obali. Upitao sam budućeg diplomata je li napravio isto. „Naravno“, odvratio je tvrdim naglaskom, primio se za džep i ustanovio da to ipak nije bila istina.

Nakon desetak metara diplomatski smo donijeli odluku i okrenuli kanu. Po povratku na obalu sjeli smo na drvene klupe, uzeli po komad torte od sira sa mrkvom i gledali ostale kanue. Počelo je kišiti. Ipak smo se smočili.

U šumi

Svakodnevicu usisavanja švedskih knjiga i mesnih okruglica prekinuo je zanimljiv izlet. Izašli smo na rubu šume i ostavili vozača busa da vrijedno lista objave na mobitelu. Zaputili smo se stazom koja se postupno predavala lišajevima i korijenju.

Nakon nekog vremena došli smo do crveno-žutog znaka na kojem je stalo: „Pažnja, trolovi!“. Zrak je postajao sve teži, a od sunčevih zraka ostali su samo rijetki stupovi.

Čarolija švedske šume spustila nam se pred očima. Kroz glavu su mi prolazile scene čopora vukova kako napada naše krdo nedužnih studenata. Sjetio sam se djedovih riječi i brzo se probio na čelo kolone – vukovi uvijek napadaju one koji kaskaju.

Magičnu uživljenost prekinuli su ubrzani koraci između stabala. Iz udaljenoga grma iskočilo je golemo sivo čudovište i neviđenom brzinom trčalo prema meni. Ogromni vuk. Srce je stalo, čarolija je nestala, adrenalin je potekao venama. Djedov savjet ipak nije upalio.

Trebalo mi je suviše vremena da shvatim kako je to bio samo vukov rođak, canis lupus familiaris - domaći pas. Ovaj je, doduše, bio najveći pas kojeg sam ikad vidio.

Zbunjenost i strah prekinule su riječi iz daljine – „Karo! Karo!“. Uto pred nas izbije čovjek nalik Djedu Mrazu, samo što je ovaj bio obavijen u smeđe krzno, cijeli osim ćelave glave, dok su mu valovitu smeđu bradu krasili poirotovski brkovi nalik na kljove. Bio je to naš domaćin.

„Ne bojte se, on je samo štenac“, rekao je nasmiješivši se plavim očima. U pratnji tog mješanca patuljka i vilenjaka i čistokrvnog štenca Njemačke doge stigli smo do imanja – takozvanog fäboda.

Karo uživa u pozornosti.

„Dobrodošli, gosti!“, povikao je Täpp Lars Andersson i poslužio nam zvrkove sa šafranom i kavu. Nekim studentima nedostajalo je mlijeka, na što se Täpp podlo iskesio i mahnuo rukom u znak da ga pratimo.

Odmah sam znao kakva se sudbina sprema kolegama koji nikad nisu bili izvan većih gradova. Naime, fäbod je švedski naziv za imanje sa štalom gdje se po šest mjeseci godišnje čuvaju krave.

Ušao sam za drugima u crvenu štalu i zatekao prestravljene kolege kako nevjerice zure u Täppa koji jednom rukom drži šalicu, a drugom muze mlijeko iz vimena direktno u kavu. Dok je većina uživala za stolom ispred kolibe u atmosferi začarane šume, neki su nevoljko pili kavu.

„Ispijte, molim“, inzistirao je domaćin. „Što više pijete to ćete više mokriti, a ovdje nema zahoda i preporučljivo je da mokrite po stablima oko koliba, miris ljudi odbija medvjede“, nastavio je i srknuo iz šalice. Nasmijali smo se napola nervozno, sretni što se nismo susreli s pravim čudovištima. 

Gospodar usporedba 

Jednog dana temperatura se digla na vrućih 25 stupnjeva, no dan se spremao postati još užarenijim. Nakon 3-5 tanjura losetine s krumpirima u umacima od nepoznatih bobica za ručak svratili smo do školske kovačnice.

Ondje smo upoznali školskog kovača (koji je ustvari školski domar), k'o iz stijene odvaljenoga plavobradoga grmalja u kožnoj pregači ispunjenoj runama. Bam. Vidjevši tog sjevernog Šveda prikladnog imena Björn (medvjed), u glavi mi se upalila tolkienovska lampica, Sauronovo oko me pogledalo.

Na rasporedu je pisalo da nas taj dan čeka mali tečaj kovanja od 90 minuta - ispostavilo se da to znači da kujemo zidne vješalice za odjeću. Vješalice! Nedopustivo, nipošto nisam htio dopustiti da mi tako običan i koristan svakodnevni predmet uništi osobnu fantaziju o popularnoj trilogiji.

Kako nisam htio biti običan i koristan, morao sam, naravno, iskovati nešto grandiozno i suviše teško za početnika. Kocka je bačena, kao što je Isildur trebao baciti prsten u lavu prije 3000 godina. Iskovat ću prsten.

Kad sam podijelio svoju skandaloznu ideju s Medvjedom, podignuo je obrvu, što je ujedno bila reakcija najbliža emociji koju sam od njega vidio. Radna akcija je započela, dok su drugi kovali bezimene predmete za vješanje odjeće, ja i Björn smo ložili peći sve dok nisu postale žuće od mjeda i udisali pare slađe od medovine.

Nakovanj je cvilio, čekići su jecali. Svakim udarcem o usijano željezo krvotok mi se razgranavao više od Gangesa. Kakva simfonija, pravi metalni orkestar. Nakon sedam dugih sati hefestovski posao bio je obavljen. Prsten je iskovan, ali ne i dovršen.

Trebalo je još ugravirati u njega čarobni natpis, da bude kao i prsten iz znamenitog filmskog serijala u režiji Petera Jacksona. Kako mi je vilenjački bio malo zahrđao, odlučili smo iskoristiti vilenjački iz stvarnog života - staronordijski.

Dok sam ja kopao po pergamentima neprocjenjive količine mudrosti zvanima Google kako bih našao potrebni tekst, pustio sam krznatog kompanjona da pripremi iglu. Prsten je dobio svoju prvu i posljednju tetovažu.

U runskome natpisu stalo je: "Skeggǫld, skálmǫld, skildir eru klofnir", u prijevodu: "Došlo je doba sjekire, došlo je doba mača, štitovi će se rascijepiti".

To je fraza koju je Tolkien uzeo kao direktnu inspiraciju za bojni poklič koji Bernard Hill (kralj Theoden) izusti prije bitke od Pelenorskih polja u trećem dijelu Gospodara prstenova. Eto, rekao sam to: Gospodar prstenova. Istina je, nemam vlastitih metafora pa ih sve kradem iz njega. 

Prsten Jedan i sroči se rima, 

Prsten Jedan od Ante i Mede, 

Prsten Jedan da ugodi ljudima, 

a mami i Švede.

Autor: Ante Sičić